Ugledna etnologinja Marijana Gušić svojedobno je ustvrdila, parafrazirajući Horacija, da je međimurska popijevka aere perennius, trajnija od mjedi, dakle vrijednost koja traje; a prava vrijednost uvijek traje. Još tamo od konca 12. stoljeća, otkad datira prva narodna, božićna Narodil sze je krally Nebeski, otad se ta popijevka u Hortusu Croatiae, Međimorju, neprestance čuva i prenosi, najprije usmeno, pa zapisima i u novije doba na smotrama ali i mnogobrojnim preoblikama. Znano je da su za pojedinim njenim glazbenim frazama posizali i jedan Mozart i Haydn i Beethoven, te suvremeni skladatelji, ne samo zavičajni; veliki međimurski sin, skladatelj Josip Štolcer Slavenski, i sam višeliko nadahnut zavičajnom popijevkom, zapisao je: „Značajna njezina ljepota (međimurske narodne popijevke, op. a.), bogati i izvorni motive njezine melodije vrlo rado su obrađivani od mnogih modernih kompozitora“.
Ta naša draga popijevka nije tek rekreacijska činjenica nego njezin tvorac i (pre)nositelj njome izražava svoje radosti i tuge, strepnje i čežnje, ali i životne stavove, ona je njegov weltanschauung, nazor na svijet. I ne samo to: u dramatičnim povijestnim trenutcima ona je odigrala ulogu svjedokinje o pripadnosti naroda ovoga kraja hrvatskoj matici. To je na najbolji način pokazao drugi veliki međimurski sin, akademik Vinko Žganec, kad je 1916. objavio zbirku međimurskih popijevki, koja je zbirka odigrala važnu ulogu u dokazivanju nacionalne pripadnosti Međimurja.
Napokon, najnoviju i najvažniju potvrdu umjetničkog dosega te popijevke potvrdio je UNESCO kad ju je 28. studenog 2018. uvrstio u Reprezentativni popis nematerijalne baštine čovječanstva. Zato se priprema i engleski prijevod za antologiju međimurskih popijevki i njihova tumačenja – što je prvi takav zahvat – a to zato da ona bude prepoznata kao umjetnička vrijednost i izvan nacionalnih međa.
Prof. emer. Stjepan Hranjec